Kao što smo već pisali, sredinom 80-tih godina bh. nogomet je doživio vrhunac. Velež iz Mostara je konstantno bio u vrhu prvenstva, a generacija Rođenih osvojila je i dva Kupa Maršala Tita. Također, Bordo tim je postao prvak Jugoslavije po drugi put, Željezničar je stigao do polufinala Kupa UEFA, dok je banjalučki Borac 1988. godine dotakao vrh u najmasovnijem takmičenju
U tom periodu u jugoslovenskoj reprezentaciji bilo je nekoliko bh. nogometaša, što prethodnih godina nije bio slučaj.
U nastavku donosimo priču o generaciji Bordo tima koja je postala prvak nekadašnje države 1985. godine. FK Sarajevo postao je prvi klub koji je izvan Velike četvorke osvojio dva naslova. Kasnije je to još uspjela i Vojvodina. Upravo zbog te generacije za pamćenje Sarajevo je dobilo mnogo navijača širom bivše Jugoslavije. Upravo je ta generacija odigrala jednu mitsku utakmicu u klupskoj historiji.
Svi pamte Pašićev centaršut, Musemićev udarac glavom, Jozićeve majstorije…
Generaciju koju su sa klupe predvodili Boško Antić i Mirsad Fazlagić činili su: Đurković, Radeljaš, Kapetanović, Jozić, Janjoš, Hadžibegić, Jakovljević, Meradanović, Musemić, Vukićević, Pašić (kapiten), Milak, Švrakić, Hadžialagić, Raičković, Petrović, Nikolić….bez dvojbe je jedna od najboljih u bogatoj klupskoj historiji kluba iz Titove 38/b.
Na kraju su dotakli vrh u sezoni 1984./85. Imali su 48 bodova, četiri više od drugoplasiranog Hajduka. Antićevi izabranici upisali su 19 pobjeda, 10 remija i 5 poraza uz gol razliku 51:30. U posljednjem kolu na Koševu je pred 45 hiljada gledatelja savladana Crvena zvezda 2:1 (pogađali Musemić i Jakovljević) i na taj način je Bordo tim osigurao titulu, ali i veliko slavlje na ulicama grada na Miljacki.
Sjajna tehnika, moć i motiv učinili su tu generaciju “crnom mačkom“ velikih timova. Stručni štab je puno toga dobrog unaprijed vidio. Težili su da Sarajevo vrate na vrh Jugoslavije gdje su prije toga bili 1967. godine. Uspjeh je počeo malo ranije. U sezoni 1979. /80. Bordo tim je, predvođen izvanrednim Safetom Sušićem, osvojio drugo mjesto, iza Crvene zvezde.
Također, 10. marta 1982. godine na Koševu je odigran gradski derbi Sarajevo – Željezničar pred 55 hiljada gledatelja, što je i danas rekord. Vodila se bitka za plasman u Kup UEFA, a domaći tim je slavio 2.1. Bio je to početak uspona bh. klubova u nekadašnjoj ligi.
“Sarajevo je imalo jednu od najboljih škola u bivšoj Jugoslaviji, a to su dokazale moja i generacije prije moje u klubu sa Koševa. Dosta vrhunskih igrača je izašlo iz te škole. Potvrda toga kvaliteta je, između ostalog, i trofej Kupa Jugoslavije koju sam u omladinskoj konkurenciji osvojio sa FK Sarajevo 1976., te naravno i titula prvaka bivše Jugoslavije koja je došla u sezoni 1984/85. u seniorskoj konkurenciji. Posebna mi je čast da sam bio kapiten te generacije”, rekao je u jednom od intervjua za naš portal Predrag Pašić.
Zanimljivo, nakon što je tim sa Koševa ostao bez Safeta Sušića, koji je karijeru nastavio u PSG-u, nekoliko godina poslije stigla je druga titula.
“Teško je biti favorit za naslov kada je u konkurenciji Crvena zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo. Ipak, imali smo sjajnu generaciju koju su činili Jozić, Pašić, Musemić, Jakovljević i drugi. Sa klupe nas je izvanredno vodio Boško Antić. Imali smo i sjajnu logističku podršku. Sve kockice su se složile i zasluženo smo dotakli vrh. Svi pamte Pašićev centaršut, Musemićev udarac glavom, Jozićeve majstorije…”, kazao je u jednom od intervjua za Klix.ba Slaviša Vukićević.
Stariji navijači tima sa Koševa ističu da je upravo njegov pogodak Vojvodini bio odlučujući u borbi za prvo mjesto.
“Sigurno jedan od najvažnijih. Pobijedili smo 2-1, a ja sam postigao drugi gol. Bio sam presretan nakon ovog meča. To je bio vrhunac karijere”, kazao je u intervjuu prije nekoliko godina za naš portal Vukićević.
Zajedno igrali od pionira do prvog tima
Faruk Hadžibegić, koji je činio posljednju liniju ispred Đurkovićevog gola, rado se prisjetio tih godina.
“To je bila generacija koja je izašla iz omladinskog pogona kluba. Igrali smo zajedno od pionira pa do prvog tima sa ponekim igračima koji su došli sa strane kao Jakovljević, Jozić i Đurković. Imali smo kvalitetne trenere i velike pedagoge, bili su nam kao očevi. Svi smo zajedno živjeli lijepe, ali i one manje lijepe trenutke. To jedinstvo je bilo pogonska snaga za rad. Bili smo najbolji u jakoj konkurenciji. Šta je bilo presudno? Mislim talenat i rad. Kolektivna disciplina na terenu i van njega. U toj generaciji smo imali A reprezentativce. Pored mene to su bili Jozić, Pašić, Jakovljević, Kapetanović. To nije malo”, istakao je Hadžibegić za Klix.ba.
Husref Musemić je briljirao u šampionskoj generaciji. Postigao je 19 golova, a nije izvodio jedanaesterce.
“Lijepo se sjetiti tih lijepih vremena. Pamtim da smo u sezoni 1983./84. imali dosta problema. Ipak, u narednoj Faruk se vratio iz vojske, stigao je Jakovljević iz Konjica kao neafirmisan igrač. Mislim da smo u prvom kolu poraženi od Sutjeske u Nikšiću. Tada niko nije vjerovao da možemo dotaći vrh. No, iz kola u kola igrali smo sve bolje i bolje. Mislim da smo u 11. kolu pobijedili Radnički iz Niša 4:2, postigao sam dva pogotka i preuzeli smo vrh tabele. Tu smo ostali do kraja. Imali smo dva sjajna trenera Antića koji je bio smiren i Fazlagića koji je tražio disciplinu. Tada je bilo teško bilo šta osvojiti pored Velike četvorke . Međutim, ta generacija je bila prava raja prije svega. Stadioni su bili puni, ljudi su dolazili na stadione da uživaju. Još jedan od faktora uspjeha bio je što se liga nije mogla napustiti do 28 godine. Osim toga, bio je kvalitetan nogomet u nižim ligama“, prisjetio se za Klix.ba Husref Musemić.
Lugušić: Igrali smo do krajnjih granica svojih mogućnosti za Sarajevo
Nakon osvojene druge titule došlo je do padova jer su klub napustili neki od najboljih igrača. Na najveći bh. stadion 1986. godine stigao je golman Enver Lugušić. Za kratko vrijeme svojim sjajnim intervencijama postao je ljubimac navijača Sarajeva.
“Ja sam u jednoj prijateljskoj utakmici između Jedinstva iz Brčkog i Sarajeva odlično branio. Sjećam se da je tadašnji direktor Vujović insistirao da dođem u bordo svlačionicu. To se i desilo 1986., godinu nakon što je klub osvojio naslov. Ipak, mi smo bili hendikepirani jer je većina igrača iz te šampionske generacije otišlo vani. Potom nam je Šajber oduzeo šest bodova i vodili smo grčevitu borbu za opstanak. Uspjeli smo, nadam se da sam bio djelimično zaslužan za to. Pamtim da sam bio jedino pojačanje iz druge lige i opravdao sam očekivanja. Ostaje mi urezano u sjećanje da smo se borili za dres Sarajeva, svi su igrali do krajnjih granica svojih mogućnosti. Po mom sudu, bio je veliki uspjeh što smo, nakon svih okolnosti, ostali u elitnom razredu“, kazao je Luga.
ekadašnji golman bh. reprezentacije potcrtava da je 80-tih godina prošlog vijeka bh. nogomet koračao stazama uspjeha.
“Potpuno se slažem da je to bilo ‘zlatno vrijeme’. Sarajevo, Velež i Borac su osvajali trofeje, Željo je bio odličan u Kupu UEFA. Također, Čelik i Sloboda su bili nezgodni rivali svim suparnicima. Stadioni su bili puni, gledatelji su imali dosta toga vidjeti. Zadovoljni bi odlazili kućama. Šta je razlog? Ključno je što igrač do 28. godine nije mogao napustiti jugoslovensku ligu. Kvalitet je bio evidentan i ljudi su dolazili na stadione zbog nevjerovatne strasti. Nažalost, danas mladi igrač koji dobije ponudu ide vani. Tako se gubi kvalitet“, smatra Lugušić.
Za kraj treba posebno spomenuti nekadašnjeg direktora FK Sarajevo pokojnog Svetozara Vujovića. Teško će se više ikada u svakodnevnici slavnog kluba pojaviti neko ko će moći ponoviti pothvat tog čovjeka. Sve što je vezano za njegovu eru imalo je prefiks impresivnog, bez obzira na period logičnih padova.
www.klix.ba
