Ime Dragana Prtvara u sportskom životu Visokog, ali i Bosne i Hercegovine je poznato već nekoliko decenija. Bivši fudbaler, koji je ipak ostao mnogo više upamćen kao fudbalski sudija, iza sebe je imao zaista zanimljivu karijeru. Od prije 13 godina se nalazi u zasluženoj “sudijskoj penziji” sa adresom prebivališta u Lukavici, gdje je također ostavio značajan trag kada su aktivnosti u sportu u pitanju, no iz sporta nikada nije otišao. Razgovarali smo sa gospodinom Prtvarom o njegovoj karijeri, utakmicama, sjećanjem na kolege i ljude iz Visokog, kao i o lopti koja je obilježila jedan period njegovog života.
Iako ste u svijetu sporta najpoznatiji kao fudbalski sudija, ipak ste svoju karijeru započeli kao fudbaler visočke Bosne, a karijeru ste nažalost morali prekinuti zbog teške povrede u 26. godini?
“Fudbal sam počeo igrati u omladinskim selekcijama visočke “Bosne”, a poslije toga, sa 18 godina, zaigrao sam za FK “Borac” iz Čekrčića i igrao do 26. godine života. U međuvremenu sam položio ispit za fudbalskog sudiju i ujedno sudio i igrao.”
Nakon toga ste odlučili karijeru nastaviti kao fudbalski sudija? Kako je tekla ta karijera?
“Ispit za fudbalskog sudiju položio sam 1977. godine. Sudio sam Opštinsku ligu Visoko, zatim Područnu ligu MFS Sarajevo. Na Regionalnoj ligi BiH položio sam ispit za Republičkog sudiju, a 1988. godine sam položio ispit za Saveznog sudiju i to na Mrakovici-Kozara pred komisijom FS Jugoslavije, koju su sačinjavali, gospodin Zoran Mišković instruktor FIFA-e iz Beograda, gospodin Petar Janežič iz Ljubljane i gospodin Ljujić iz Beograda. Čim sam položio ispit, naredne sezone FS BIH me je predložio na savezni rang takmičenja – Međurepublička liga grupa “Jug”. Ratna dejstva 90-tih godina kao i raspad SFRJ prekidaju moje napredovanje ka Prvoj ligi FS Jugoslavije.”
Koga se sjećate najviše kao svojih kolega sa početaka vaše sudijske karijere?
“Mi u Visokom smo imali dobre sudije koje su mogle odgovoriti postavljenom zadatku. Pa sjećam se Mehe Vražalića, Tajiba Smajlovića, Asima Kapetanovića, a tu su i Mujo Vračo, Suad Meco, Radmilo Vojinović-Gage i drugi…”
Kakva su vam iskustva sa terena? Da li je nekada zaista teško i opasno biti sudija?
“Posao fudbalskog sudije se mora voljeti. Fudbalski sudija mora biti častan i pošten čovjek. On je javna ličnost. Predstavlja sebe, zatim mjesto iz koga dolazi, svoj matični savez kao i krovni savez koji ga postavlja na određenu listu takmičenja. Sudija ne smije da se boji i meni nikada nije bilo teško i opasno suditi. Naravno, nailazio sam na neprijatne situacije kada sam morao prekinuti utakmice. To se događalo na početku karijere, a kada sam napredovao i sudio veće rangove toga nije bilo.”
Ima li nekih zanimljivih situacija? Gdje je bilo najteže suditi, odnosno koji su tereni bili najopasniji? Da li je možda bilo situacija gdje ste morali bukvalno bježati?
“Pošto sam važio za hrabrog sudiju delegirali su me na derbije gdje se odlučivalo o prvaku ili o ispadanju iz lige. Sjećam se utakmice u Gacku između FK “Mladost” i FK “Velež” Nevesinje kada je poslije utakmice izbila neviđena tuča. Tuklo se 500 ljudi, igrači obje ekipe, navijači, a mi smo se sudije zatekli na terenu tako da smo morali bježati do svlačionice. Na našu sreću niko nas nije udario, a mjesto odigravanja utakmice napustili smo uz pratnju policije.”
Sudili se dosta velikih utakmica, kako domaćih tako i međunarodnih. Neke od njih su i mečevi reprezentacije Jugoslavije, ali i utakmice velikana bh. fudbala Sarajeva i Željezničara.
“Da, sudio sam dva puta reprezentaciji Jugoslavije dok je selektor bio Ivica Osim i to na pripremama u Visokom. Čast mi je bilo suditi velikanima jugoslovenskog fudbala, Savićeviću, Zoranu i Zlatku Vujoviću, Baždareviću, Baljiću, Radanoviću, Katanecu, Vokriju i drugima. Sudio sam turnir na Igmanu 1990. godine gdje su učestvovali FK “Velež” Mostar, FK” Crvena Zvezda” Beograd, FK” Željezničar” i FK”Sarajevo”. Za treće mjesto su igrali Željo i Sarajevo i to je bilo moje prvo iskustvo velikog sarajevskog derbija.”
Tokom velikog broja suđenja i utakmica, sigurno ste upoznali i veliki broj poznatih osoba. Ko Vam je ostao posebno u sjećanju?
“Miljan Miljanić, legenda jugoslovenskog fudbala.”
Zanimljivo je da ste bili prvi sudac iz Sarajevsko-romanijske regije koji je sudio i prvi zajednički Kup BiH u fudbalu 2002. godine.
“Da, sudio sam na Koševu prvi zajednički Kup koji se igrao na cijeloj teritoriji BiH. Bio sam prvi sudija Područnog Sarajevsko-romanijskog Fudbalskog saveza koji je poslije rata kročio na fudbalski teren u Federaciji BiH. Igrali su revanš utakmicu FK “Sarajevo” i NK “Posušje”. Prvu utakmicu NK “Posušje” je dobilo sa 1:0, a u revanšu je bilo 4:1 za Sarajevo.”
Te godine ste dakle i završili svoju sudačku karijeru. Kakav je bila oproštajna utakmica i kakav je uopšte bio osjećaj kada znate da napuštate ono što ste radili decenijama?
“Bile su dvije oproštajne utakmice. Kada je formirana zajednička Premijer liga FS BIH imao sam 43 godine. Zbog godina nisam mogao biti uvršten na listu sudija i odlučio sam da se oprostim od suđenja. Oprostio sam se na utakmici koja je igrana u Istočnom Sarajevu između FK “Slavija” i FK “Kozara”. Sve novine u RS-u su prenijele tu vijest, a nakon nekoliko dana zazvonio mi je telefon i na drugoj strani bio je gospodin Jaha Murat iz FS BiH. Rekao mi je da je pročitao u novinama da sam se oprostio od suđenja i ako nemam ništa protiv da se oprostim i na nivou FS BiH tako što bih odsudio finalnu utakmicu Kupa FS BiH za žene, koja se igrala u Vogošći. Bilo mi je drago, prihvatio sam poziv, a predstavnici FS BiH su mi pripremili zlatnu medalju i poklone za oproštaj. Znao sam da će mome suđenju doći kraj. Nisam bio tužan jer poslije sudijske karijere nadležni organ FS RS i FS BiH me prevode u instruktora – kontrolora i nastavljam da prenosim stečeno znanje na mlađe sudije, tako da ostajem u toj organizaciji do navršetka 65 godine života.”
Kako gledate na današnje sudije, koliko se sve to izmijenilo u odnosu na vrijeme kada ste Vi sudili i da li imate svojih favorita među sudijama?
“Pa izmjenilo se dosta toga. U današnje vrijeme igra se brži fudbal i sudija mora biti fizički spreman kao i igrač. Mora trčati čak više i od igrača. Mora biti uvijek blizu mjesta događaja. Mora dobro poznavati pravila fudbalske igre i u djeliću sekunde donositi ispravne odluke. Sudija mora poznavati rad na računaru jer se svi podaci obrađuju elektronski. Da, imao sam favorita među sudijama a to je međunarodni FIFA sudija gospodin Emir Pilav iz Sarajeva, koji je bio veliki znalac u suđenju, govori tri svjetska jezika, kompletna sportska ličnost, ali je nažalost napustio suđenje zbog obaveza u FS BiH. Po meni, u sadašnjem trenutku, najbolji sudija u BiH je Vladimir Bjelica iz Istočnog Sarajeva.”
Kako sada popunjavate dane, čime se bavite?
“Danas sam predsjednik sudija Područnog Sarajevsko-romanijskog Fudbalskog saveza. Imamo svoju organizaciju koja broji 60 članova. Radim sa mladim sudijama i sa svojim saradnicima “proizvodimo” mlađi kadar. Ujedno sam i posmatrač na utakmicama Premijer lige FS BiH. Na tu funkciju me je predložila sudijska organizacija FS RS-a i FS BiH.”
Ono po čemu ste ostali zapamćeni na području Visokog, a vjerovatno i drugih mjesta u to vrijeme je podatak da ste bili taj sretnik koji je uhvatio loptu sa kojom je igran legendarni meč na Marakani između Crvene Zvezde i Bayerna, a koju je nakon meča igrač Zvezde Belodedić bukvalno nabio na tribine.
“To se događa jednom u 100 godina. Gledao sam utakmicu između Zvezde i Bayerna u Beogradu, i po završetku Belodedić je uzeo loptu i šutnuo u publiku. Od 100 000 gledalaca ja sam bio taj sretnik i uhvatio loptu i donio je u Visoko. Sve sportske novine u bivšoj Jugi su tada objavile tu vijest. Bio sam neizmjerno srećan. Poslije toga sam putovao u Bari u Italiju gdje je Zvezda osvojila Ligu šampiona, a kasnije postala prvak svijeta u Tokiju.”
Koliko sada pratite igre visočke Bosne i šta generalno mislite o fudbalu u BiH?
“Upoznat sam sa stanjem u NK “Bosna” Visoko. Kriza i finansijska situacija se odrazila na taj klub. Ljubitelji fudbala u Visokom nastoje da poprave stanje ali bez novca ne mogu ništa. Nadam se da će biti bolje. Što se tiče stanja u fudbalu BiH ono malo po malo napreduje. N/FS BiH na čelu sa gospodinom Dinom Begićem ulaže maksimum napora kako bi se poboljšala infrastruktura na našim stadionima, ulažu se napori o osposobljavanju kvalitetnog trenerskog kadra, radi se na poboljšanju rada sa mladima, omasovljenju fudbala, jer iz kvantiteta će izrasti i kvalitet. Da bi nam liga bila na nivou sa okruženjem moramo imati finansijsku podršku, jer bez novca nema ni kvalitetnog fudbala. Naši mladi talenti odlaze za parama u inostranstvo i to je naš najveći hendikep.”
Koji su Vam igrači Bosne ostali u sjećanju?
“Kroz svoju dugogodišnju istoriju FK “Bosna” Visoko iznjedrila je dosta vrhunskih fudbalera. Sjećam se Mirze Vranca koji je igrao za FK “Čelik” u Prvoj ligi Jugoslavije, zatim Sike Babića centarfora, golmana Sirče koji je branio za FK “Sarajevo”, braću Staneta i Braneta Glišića, braću Dragana i Velibora Mirića, Bobana Kokoruša, neustrašivo krilo Zečevića, a tu su i Šljivo, Pike i Medo, Škoro…i mnogi drugi.”
Neven Krajišnik/Visoko.co.ba
